Studijsko putovanje u Portugal – primjer dobre prakse (2. dio)
U drugom dijelu našeg osvrta na studijsko putovanje u Portugal, kojem je cilj bila razmjena dobre prakse u području društvenog poduzetništva s naglaskom na poduzetničke aktivnosti vezane za rad s djecom, edukacijom i održivim okolišem, prenosimo dojmove i stavove odgojno-obrazovnih stručnjaka.
Razgovarali smo s Melitom Halugom, ravnateljicom OŠ Silvija Strahimira Kranjčevića iz Zagreba, učiteljima Tihanom Torbica i Kristijanom Kovačem te odgojiteljicom-mentoricom Marijom Jukić.
1. Kakvi su vaši dojmovi iz Portugala, što ste novo naučili?
“Studijsko putovanje u Portugal povezalo je sve sudionike projektu na višoj razini i omogućilo neformalnu i formalnu razmjenu znanja i iskustava. Jednako tako kroz hospitaciju u školi EBI da Boa Agua na neposrednim primjerima usporedili smo način na koji radimo s načinom na koji rade u EBI da Boa Agua, nakon svakog primjera prokomentirali
smo primjenjivost u radu u vrtić ili školi pa čak i u visokom obrazovanju”, govori Melita Haluga.
Za Kristijana Kovača putovanje je zaista poseban doživljaj: “Jako mi se svidjela prilika u kojoj sam uspio nešto novo naučiti ili naučeno vidjeti u praksi. Na temelju viđenih ideja kod nas i mene samog počele su se javljati neke nove ideje za promjenom i primjenom nastave u radu. Naučio sam kolika je važnost uključivanja zajednice u školu i u društvo oko škole.”
Odgojiteljica Marija Jukić dodaje: “U cijeloj školi u kojoj se nalazi i mješovita vrtićka skupina osjeća se življenje prezentirane nam metode projektnog rada i rada u grupama već od rane predškolske dobi. Oduševilo me zajedništvo i međusobno zajedničko djelovanje stručnjaka u interesu djeteta, a to je sretno dijete. Promatrajući direktan rad i ophođenje prema djeci uočila sam naglasak na samostalnom učenju, učenju unutar grupe i jačanju cjeloživotnih kompetencija.”
Posvećenost učitelja radu Tihana Torbica prepoznala je i osjetila u njihovom radu s velikim žarom i toplinom: “Sviđa mi se sam način provođenja projekata, djeca rade u skupinama, bave se istraživačkim radom načinom koji im najbolje ide i upravo taj dio se evaluira.”
2. Što Portugalci rade bolje, a što Hrvati?
Tihana Torbica: “Portugalci rade bolje to što usmjeravaju dijete da čini i usavršava ono što mu najbolje ide, nisu toliko fokusirani na same pogreške (kao što je to u našem sustavu). Oni usavršavaju talent, a mi treniramo prosječnost. Uspoređujući uređenje interijera, mislim da smo mi puno bolji. Naše škole su uređene kreativnije, likovni radovi su originalniji i ekspresivniji.” Kristijan Kovač smatra da Portugalci rade bolje na području uključivanja zajednice u nastavni proces i događanja oko škole. “Mi ne zaostajemo previše”, govori Kristijan, “ali možda se dajemo premalo u takav način rada”.
“Da bi se moglo reći je li bolje ili lošije ono što rade u EBI da Boa Agua ili ovo kako radimo mi, svakako moramo raditi neko vrijeme na način koji smo vidjeli”, naglašava Melita Haluga i nastavlja: “Činjenica je da ne radimo isto i da bismo željeli isprobati drugačiji način rada. Oblici i metode rada nisu nam nepoznati, no u našem sustavu nisu posloženi na način koji smo upoznali u EBI da Boa Agua. Jedan i drugi sustav imaju svoje prednosti i mane, ohrabrujuće je da jedan ne isključuje drugi i svakako niti jedan sustav nije konačan nego je dinamičan i oba će se razvijati, a razmjena iskustva može obogatiti oba sustava.”
Marija Jukić ističe kako Portugalci dosta visoko postavljaju tu granicu “proksimalnog razvoja djeteta” što djeluje motivirajuće na dijete: “Potiče se razvoj njegovih jakih snaga, a ujedno se razvija i kvalitetnija komunikacija među djecom. Iako u našem sustavu nedostaje međupredmetne povezanosti, u Hrvatskoj djeca imaju mogućnosti usvajanja stranih jezika već od vrtićke dobi, kao i raznih sportskih i kreativnih programa, a i kurikuli su puno sadržajniji i detaljniji.”
3. Koje su mogućnosti za primjenu stečenog znanja?
Melita Haluga smatra da mnogo toga što su vidjeli znaju s nekih prijašnjih edukacija i parcijalno će isprobavati kako uklopiti neke promjene i uspoređivati rezultate: “Za cjelovitu promjenu potrebno je detaljno planiranje i promjena strukture rada, a za to je potrebno vrijeme. Ne bi bilo dobro preko noći napraviti kozmetičke promjene koje ne bi imale pozitivan učinak, potrebno je ući u veliki posao i napraviti svoj sustav jer kopiranje nekog sustava nije ono što trebamo niti što želimo. EBI da Boa Agua radi na svoj način, mi moramo osmisliti način koji će najbolje odgovarati potrebi naših učenika i okruženju u kojemu jesmo, a na zadovoljstvo učenika, učitelja i roditelja.”
“Djelomično je moguća primjena stečenih znanja”, misli Kristijan Kovač: “To su ona znanja koja se odnose na samog nastavnika što uključuje izvedbu nastavnog procesa. Znanja koja se odnose na kolektiv zahtijevaju dodatne angažmane koje se odnose na uključivanje radnika u rad škole i zajednice. Tihana Torbica dodaje da ima puno mogućnosti za primjenu stečenog znanja, pogotovo u produženom boravku gdje je učitelj puno slobodniji i ima puno više vremena za provođenje raznih projekata: “Potrebno je puno više planiranja za uvježbavanje nastavnih sadržaja, no vjerujem da je ovaj tip učenja djeci zanimljiviji i dinamičniji.”
Marija Jukić zaključuje: “Rad u grupama primjenjiv je već od vrtićke dobi kvalitetnim promišljanjem i planiranjem svih dionika unutar ustanove ranog odgoja i obrazovanja jer iskustvenim učenjem u pripremljenom okruženju potičemo sposobnost timskog rada, sposobnost kritičkog razmišljanja, donošenje zaključaka, procjenjivanje vlastitih sposobnosti ali i sposobnosti članova tima. Popis dobrobiti je podugačak pa bi ga svela da je to priprema za život u zajednici!”
