Davno su prošla vremena kada se smatralo da se djetetu ne smije otvoreno pokazivati ljubav zato što će to imati negativne učinke na njegov razvoj i odrastanje. Možda zvuči čudno to čuti, ali prije je bilo uvriježeno mišljenje da odgoj treba služiti isključivo medicinskim svrhama. Koje bi to bile medicinske svrhe? Pa to je značilo osigurati djetetu dovoljno hrane, sna, odjeće i higijene (koliko je bilo moguće u kućanstvu). Drugim riječima, odgajati je značilo osigurati tjelesni razvoj i napredak. Tek s novim spoznajama iz područja neuroznanosti, pedagogije, psihologije, pa čak i psihoterapije, o odgoju se počinje razmišljati kao više nego samo tjelesnom odgoju. S popularizacijom tih teorija razvoja počinjemo uviđati i shvaćati potrebu za skladnim i cjelovitim odgojem – holističnim odgojem!

”Najbolji učitelji su oni koji vam pokazuju kamo gledati, ali vam ne govore što morate vidjeti”

Aleksandra K. Trenfor

Holistični odgoj

Holistični odgoj podrazumijeva skladan razvoj svih djetetovih potencijala, potreba i mogućnosti. On podrazumijeva ”odgoj glave, srca i ruku”. Uz potrebu za holističnim odgojem vežemo i neke karakteristike kako ga ostvariti, a to su:

• ostvarivanje čvrstih emocionalnih veza s djetetom
• stvaranje tople i njegujuće okoline za djetetov rast i razvoj
• uvažavanje djeteta kao autonomnog bića sa svojim mislima, željama i potrebama
• ostavljajući prostor da dijete samostalno misli i djeluje.

Ostvarivanje čvrstih emocionalnih veza s djetetom

Svaka senzacija, osjećaj i podražaj su novorođenčetu nova iskustva koja će kasnije postati svojstveno znanje o svijetu. Međutim, prije nego što to postane, neka informacija s kojom dijete lagano barata mora prvo proći proces obrade informacija. Taj proces obrade informacija zna ponekad biti zastrašujuć. Možete li zamisliti da nikada prije niste osjetili tugu i sada ju prvi put osjećate? Vjerojatno se ne biste znali snaći na prvu, a kamoli pokrenuti proces samoregulacije. Bilo bi jako teško odlučiti kako se sada nositi s ovim novim osjećajem, a tek onda pronaći nekakav uspješan način da se utješimo. E, pa to sve moraju raditi novorođena djeca. Moraju u jako malo vremena početi razvijati mehanizme koje će kasnije koristiti tijekom cijelog svojeg života. Ovdje ključnu ulogu igraju roditelji kao prve osobe s kojima se dijete susreće kada dođe na svijet. Roditelji predstavljaju sponu između djeteta, onoga što se događa izvan njega, ujedno kao i onoga što se događa unutar njega. Ta poveznica između djeteta, roditelja i vanjskog svijeta se naziva privrženost. Ona je evolucijski nagon za ostvarivanjem bliskog odnosa s roditeljem kako bi dijete moglo početi učiti. Ovisno o tome koliko dobro roditelji mogu interpretirati djetetove reakcije, potrebe i osjećaje ovisit će koliko sigurnu privrženost će dijete razviti s roditeljem, a posljedično i sa svijetom. Ako roditelj uspije u početnim fazama razvoja uspostaviti sigurnu privrženost sa svojim djetetom, onda je veća vjerojatnost da će dijete kasnije razviti samopouzdanje za daljnje samostalno istraživanje, učenje i razvijanje.

Stvaranje tople i njegujuće okoline za djetetov rast i razvoj

Što čini topao dom? Topao dom je pojam koji svi često koristimo, ali bi imali malo problema s njegovim opisivanjem. To bi bio dom koji je ispunjen smijehom, ugodnim osjećajima i generalnim osjećajem sigurnosti svih ukućana. On je isto tako i mjesto ispunjeno sa sretnim uspomenama koje nam podižu raspoloženje. Dakle, toplina je nešto što mi stvaramo našim ponašanjem. Dom će biti topao ako mi aktivno radimo na tome da se i mi s drugima dobro osjećamo u tom domu.

Uz topli dom djetetu je potrebna njegujuća i poticajna okolina. U takvoj okolini ono se osjeća sigurno i prihvaćeno pa može razvijati svoje potencijale. Međutim, ovdje isto ključnu ulogu igraju roditelji u stvaranju takve okoline. Roditelji su ti koji svojim postupcima, ponašanjima i reakcijama šalju implicitne poruke djetetu o tome kako ga oni zapravo doživljavaju. Zbog toga je važno osvijestiti samima sebi što je nama osobno važno i što želimo prenijeti djetetu. Prema tome, onda možemo vidjeti odgovaraju li naši postupci zapravo onome što želimo postići.

Uvažavanje djeteta kao autonomnog bića

Svi mi imamo određene stavove o svijetu, o tome kako on treba funkcionirati i o našoj ulozi u tom svijetu. Ti stavovi mogu biti formirani na svjesnoj ili nesvjesnoj razini. Stavovi kojih smo svjesni da će se ogledati u našem razmišljanju, razgovoru i ponašanju. Dosljedno ćemo zastupati naša mišljenja i stajališta i nećemo imati problema s argumentiranjem. S druge strane, nesvjesni stavovi su problematičniji jer ne spadaju u uvjerenja za koja znamo da posjedujemo, nego samo stoje iza naših misli u kutevima naše svijesti, nekada ih izražavamo, a da toga nismo ni svjesni. Nesvjesni stavovi se odnose na pitanja poput smatramo li da su djeca sposobna i samostalna bića ili nisu te zahtijevaju stalnu kontrolu i nadzor. Nažalost, ovo pitanje i dalje predstavlja kontroverzu upravo zato što zahvaća dio s kojim se ljudi nisu navikli suočavati – svoje nesvjesno.

Nekada nije ugodno zapitati se otkuda nam svi ti nesvjesni stavovi? Kada smo ih formirali i na temelju čega? Što opravdava taj stav, a što ga opovrgava? Sve to i više su teška pitanja koja moramo postaviti samima sebi ako doista želimo raditi s djecom i za njih. Najlakše je tvrditi kako mi nešto zastupamo, kada praksa pokazuje nešto sasvim suprotno. Da bi stvarno uvažavali djecu i radili za njihovu dobrobit, moramo osvijestiti kako su djeca samostalna i autonomna bića sa svojim mislima, osjećajima i potrebama. Svaka od tih misli, osjećaja i potreba je legitimna zato što je i dijete legitimno. Drugim riječima, trebamo ih uvažavati upravo zato što dolaze od djece. Ako želimo da naša djeca uvažavaju jedni druge, iskazuju poštovanje i brinu se za svoju zajednicu, onda moramo i mi njima slati neupitne implicitne poruke u kojima mi njih smatramo vrijednima i sposobnima. Tek ćemo onda moći govoriti o odgoju djeteta kao autonomnog bića.

Ostavljanje prostora za djetetovo samostalno djelovanje

Dijete prirodno samostalno istražuje. Ono već ima urođenu znatiželju za sve što ga okružuje i ono će pronaći različite načine kako da tu okolinu istraži koliko god može. Ono što je ključno u odgoju je ne ograničavati tu dječju znatiželju, već je poticati što više moguće. Često iz najbolje namjere nekada znamo pasti u zamku da umjesto djeteta napravimo nešto, čime smo mu onemogućili vrijedno iskustvo učenja. Svaka situacija u kojoj dijete može samo proći kroz neki proces ili samostalno izvršiti nekakav zadatak djetetu omogućuje da nauči kako nešto raditi. Zbog toga trebamo paziti da omogućujemo djeci da što više toga iskuse sama za sebe pa da možemo kasnije pričati s njima o tim iskustvima učenja. Kako su ih ona doživjela, što im je pomoglo ili odmoglo? Kako bi mogli idući put to lakše, brže ili bolje napraviti? Sva ova pitanja pomažu djeci u organizaciji svojih iskustava učenja u smislene cjeline koja onda kasnije mogu primijeniti na druge aspekte u životu.

Dijete koje je samopouzdano ima sigurnost u sebe i svoje vlastite sposobnosti, može s lakoćom uspostavljati pozitivne emocionalne odnose s drugima i samostalno istražuje područja koja ga zanimaju. Drugim riječima, samopouzdanje je ključ uspjeha za daljnji život!